<3

I am a woman on a mission,
Nothing can stop me, I’m stronger than ever
I wanna see this through
I am a woman on a mission,
Whatever it takes I will do what I gotta do



ako netko želi msn slobodno nek javi u komentaru:)


ovo sam ja...











coffee heart Pictures, Images and Photos



Summer Pictures, Images and Photos

Bubbles Pictures, Images and Photos

kiss Pictures, Images and Photos



The Beach Pictures, Images and Photos

dance Pictures, Images and Photos

Holding Hands Pictures, Images and Photos

a stuffed tea party Pictures, Images and Photos








Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žalis
kad se budes zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijedji sav u zvijezde.

Antun Branko Šimić


credits
murderscene
xxxx
5month report
subota, 20.08.2011.
Zadnji post na ovom blogu objavljen je 1.3.
Ne znam jeste još svi tu koje sam prije čitala i koji su čitali mene...
Ne znam ni hoćete li me se sjećati. No dobro.

Što se sa mnom događalo?
Svašta.

Zadnji postovi su bili freak out prije mature, upisa na faks i to...
Iskreno, ubila sam se od učenja i još uvijek sam protiv te mature jer je skroz krivo organizirana, no dobro.
Upisala sam studij rehabilitacije i sretna sam zbog toga.
Namučila sam se ko kreten da bi upala jer je tražen faks, al uspjela sam.
Neki se dive što sam to upisala jer me to navodno čini jako humanom, dok drugi nemaju pojma kaj je to. Zove se još i defektologija ako se netko ovdje pita. Rad s osobama koje imaju posebne potrebe. Slijepi ljudi, intelektualno zaostali i tako... Ne mislim da sam zbog tog humana. Ako sam humana onda sam humana od uvijek, ne od kad sam upisala taj faks.

Izgubila sam najbolju frendicu. Zapravo, ona je izgubila mene. Nisam više mogla trpiti njene laži, izbjegavnje, točnije-ne njegovanje našeg prijateljstva. Okrećem očima dok ovo pišem. Ne vjerujem više da su prijatelji zauvijek. Nisu. Mama me to pokušavala davnih dana naučiti ali nisam joj vjerovala. Ironično je što bi se na jednu njenu riječ (oprosti)... Volim je nenormalno. Oprostila bi.

Dečko i ja? 3 godine veze, lančić oko vrata s pločicom na kojoj piše datum kad smo prohodali i naši inicijali. Danas idem kod njega. Cijelu noć skupa. Mijenjamo se..i on i ja.. Samo se nadam da ćemo se promijenit u istom smjeru ili barem na način da i dalje budemo kompatibilni. Volim ga. Jučer sam na kavi rekla frendici "Andrea, vidjet ćeš kad se zaljubiš.. Radiš stvari koje si mislila da nebi radila, misliš drugačije nego si mislila, govoriš stvari koje inače nebi i opraštaš. Opraštaš stvari koje si mislila da nikad nebi oprostila. Ljubav nije slijepa, ljubav je glupa. Ali kad je jednom imaš, ne znaš bez nje. Mi kolko god da jedno drugog izluđujemo, tolko ne možemo jedno bez drugog jer se obožavamo."

Glupa je osoba koja kaže da novci nisu bitni. Što sam starija to mi se više čini da ću uskoro plaćati kisik jer ga udišem. Kako se dogodilo da taj glupi papir tolko znači? Od 10. mjeseca moji roditelji će plaćati (samo za mene) 300 kn pokaz, recimo 200 kn mobitel, 400 kn ovak za hranu i to da imam na faksu budući da ću po cijele dane bit tamo i recimo da moram još neš kupiti...1000 kn mjesečno samo za mene. Sretna sam jer u menzi kod mog faksa ima vegetarijanski meni. Već sam mislila da bi mogla imati problema zbog svoje vrste prehrane.. Jedan obrok dnevno ću imati u menzi a onda snađi se.. Mislim da ću skrivečki u torbu trpat što se strpati može:)

Ovo je tako običan post da mi je smješno mislit da će ga netko pročitat. To je samo komadić mog života. Zapravo moje trenutačne misli. Ne znam što se sa mnom događa. Zbrkana sam. Misli su mi zbrkane. Zapravo sam dosta živčana u zadnje vrijeme ali ne pokazujem to. Ne želim da netko nastrada zbog nepoznatog uzroka moje živčanoče.



| 23:02 | Komentari (9) | On/Off | Print | # |


taking photographs of life
utorak, 01.03.2011.
udišem miris knjige..miris papira..znate onaj starinski miris?
upijam riječi koje su davno trebale biti upijene.
otkrivam brzinu kojom čitam - 100 stranica za 2 sata.
da je bar brže...
umorna sam od čitanja. u isto vrijeme želim prestati i ne mogu.
lijepo je biti uvučen u neki drugi svijet, neke druge misli.
napraviti malo pauzu od svoga života
koliko ga god voljela.

još 9 tjedana i gotova škola..
ove 4 godine koliko se god činile kratke, kao da su trajale čitav moj život.
unutar njih se razvilo nešto, razvila sam se ja.
toliko sam puno naučila (ne samo predviđenog školskog gradiva)..
naučila sam reagirati. naučila sam raspoznavati. naučila sam živjeti.
upoznala sam druge, ali najviše od svih upoznala sam sebe.

uhvatila sam sama sebe kako promatram život kako prolazi.
jednostavno sam gledala. bez razmišljanja.
onako kako bi netko gledao sliku ja sam gledala svijet.
kao da nisam dio njega.
upijala sam sve informacije koje sam mogla.
miris, osjet, spremala slike u pamćenje... stvarala uspomenu.

ljubav je prihvatiti nekoga i voljeti ga unatoč manama. to si često ponavljam. savršena osoba je ne ona koja ima savršene vrline, već savršene mane. a ako možeš živjeti s tim manama, to je onda osoba s kojom trebaš živjeti.

postoje ljudi koje jednostavno ne mogu organski podnjeti. ne postoji neki posebni razlog za to. nisu mi učinili ništa osobito nažao.. ali čim zinu uhvatim sama sebe kako okrećem očima. jednom mi je jedna osoba rekla da osoba koja je sa svima dobra nije normalna. nemoguće je voljeti svih. uvijek ćeš nekoga voljeti puno manje nego ostale.

prvi razred srednje škole.. koliko god sam pogreška tada napravila učinila sam nešto čime se jako ponosim i što nisam nikad požalila... odabrala sam ljubav iznad novca. i ne, nije mi žao što sada gladujem, nemam odjeću nekog poznatog brenda, imam ispucale vrhove jer nemam za frizera i istrošene lakove za nokte. jer..imam ljubav. ja sam jako bogata osoba.

odlučila sam da se više neću uzrujavat oko faksa, mature i tak.. ionak mi diploma ništa ne znači. pravnici razvrstavaju jabuke -.- ona žena je neki dan na televiziji podrapala svoju diplomu. što mi vrijedi fakultet kad ću tak i tak završit kao ostatak hrvatske - skupljajući boce po kontejnerima. više niti visokoobrazovani ne mogu sanjati o boljem životu.


KOMENTIRAT ĆU VAM SVIMA POSTOVE PREK VIKENDA JER SAD NEMAM VREMENA...

| 19:27 | Komentari (28) | On/Off | Print | # |


Kako uklopiti državnu maturu u život 18godišnjakinje?
nedjelja, 13.02.2011.
Nisam dugo tu bila.. Nisam pisala o sebi, čitala o vama..
To govori koliko vremena imam za sebe...
4. godina srednje škole.. umjesto da nam profesori malo olakšaju zbog državne mature, oni su gori prema nama nego ikad.. Ne razumijem samo kako sada misle u zadnjoj godini koja nam je i skraćena nadoknaditi sve svoje propuste tijekom prošlih 3. Niti ih mi to tražimo. Nek puste stvari kakve jesu.. Nek puste nas. Kako da ja uz 4 sata redovnog učenja za školu nađem vremena za učit i za maturu?? A di sam tu ja? Dečko, prijatelji, obitelj... Ja?? Sve što za sebe stignem je priuštiti si pola sata tople kupke. Nema trenutka kada nisam umorna. Toliko obaveza imam tokom dana... Na mobitelu si svaku večer namještam nekoliko budilica za sljedeći dan koje govore npr. "Probudi se, Izađi iz kade, Jedi doručak, Uči hrvatski, Uči povijest, Napiši Zadaću, Pospremi perilicu, Uči biologiju...." itd. I ako se ne ravnom po tim budilicama, po točno vremenu koje ona određuje ne stižem... Borim se sama sa sobom da nađem vremena za dečka jer jedino kad sam kraj njega ne mislim na školu i školske obaveze (trudim se). Vikend provodim na kavama s prijateljima i dečkom jer preko tjedna nemam vremena za nikoga, a ne želim se udaljiti od njih jer su mi bitni. I sad da ja nađem vremena za učit za maturu? Pa super, da ubijem socijalni život? Da postanem robot koji samo uči i nema vremena za ništa drugo? A fakulteti.. Moj prijatelj koji je Einstein za geografiju, koji zna nabrojati sela u africi i kojeg možete pitat bilošto što vas zanima u vezi geografije, što se uči u školi i što se ne uči, nije siguran hoće li upasti na geografiju na pmfu..Zašto? Jer mora položiti višu razinu matematike headbang A ona cura koja je prošle godine napisala najbolje talijanski u državi i koja priča talijanski bolje nego hrvatski nije mogla upisati talijanistiku na filozofskom u zagrebu jer je kao imala malo bodova iz matematike. Ma što će ti matematika za pričat talijanski, jeste vi ljudi normalni?!?!?!?! E moj Platone, idealna država tek sad neće nastati.. Kako da ljudi rade ono što najbolje znaju kada im država to ne dopušta? A gdje ću ja upasti? Htjela sam na engleski, logopediju ili rehabilitaciju, ali i ja sam jedna od onih kojima šteka matematika pa će me to možda kočiti u ostvarenju svojih snova. Ovaj projekt će završiti stvaranjem djece pod stresom i nesretne nacije. Sumnjam da je svim tim političarima bila nužna matematika da bi se sada pravili najpametniji i recitirali napamet naučen tekst. Čula sam da i djeci u 8. razredu sad uvode maturu.. Pa da, ko da nisu dovoljno nervozni od svih tih hormona koji ih pucaju, ajmo im još malo stresa dati. A onaj HNOS.. O tome neću ni pričati. Vi ste krivi što djeca ne znaju navesti glavne gradove, što ne znaju gdje se koja država nalazi i ostale osnovne stvari. Vi sumnjate u njihovo znanje? Sumnjajte onda u sebe, jer vi ste krivi za to (ne)znanje.
| 11:58 | Komentari (45) | On/Off | Print | # |


you wanna make a memory? you wanna steal a piece of time? :)
srijeda, 19.01.2011.
Kad se sjetim...
željela sam odrasti.
toliko dugo sam željela sve ovo što imam sada...sve.
mislim da nikad u životu nisam bila zadovoljnija životom nego sada.
i toliko dugo sam to željela...
a sad... želim se vratiti na početak. i proživjeti sve ponovno.
u isto vrijeme i žalim i ne žalim.
žalim jer sam napravila pogreške.
ne žalim jer bez njih nebi bilo svega što je sada.
18 mi je godina.
osjećam se u isto vrijeme tako staro, a tako prokleto mlado.
prošla sam djetinjstvo, sada sam u mladosti. prebrzo sve prolazi.
zar mi nije neki dan bilo 16?

s njim je sve savršeno. padam na taj osmijeh već 3 godine od kojih smo 2 i pol u vezi. nekada pomislim da sam prerano ušla u ovako ozbiljnu vezu. propustila sam sve one gluposti tipa barenje na tulumima s dečkima koje sam tek upoznala, flertanja i pizdarije.. a kad pogledam s druge strane, sretna sam jer nisam radila te gluposti. a i sigurno sam sretnija sada nego što bi bila onda. volimo se.

naučila sam prepoznati tko su mi prijatelji. uvijek sam željela nešto više od od onih prosječnih prijateljstva. sada i to imam. ali više ne želim davati više nego što mi se vraća.. jer tako zauzvrat dobijem i gratis bol. od sad dajem onoliko koliko i primam.. stvarno ću se truditi u tom naumu.

preopterećena sam svojim tijelom. htjela bi prestati tako razmišljati. nemam nikakav poremećaj, nisam niti anoreksična niti bulimična hvala bogu.. ali osjetila sam nekakvu uznemirenost kad sam danas riješavala test o tome i kad sam skužila da moji odgovore teže tome. nebi to nikada htjela niti za sebe niti za bilokoga drugoga. to je valjda odraz moje mladosti. trebala bi biti sretna što sam živa, zdrava i vodim sretan život, a ne razmišljati o tome koliko kroasan ima kalorija itd.

vidjela sam neki dan vjeverice u šumi kad sam išla u školu. bile su tako lijepe... jedan mladi par igrao se na drvetu tik do mene. nisu me se uopće preplašili.. bile su sretne, ne znajući da 20 metara od njih ljudi ruše stabla, ruše idilu. mrzim ljude. jednog dana moje dijete neće moći na tom istom drvetu vidjeti preslatke male vjeverice i ptičice kako sretno provode jutro, već na istom mjestu nekakvo parkiralište ili zgradu... zrak koji će to dijete udisati neće biti svježi, šumski, zrak prirode...

počela sam učit za maturu, zato nisam baš često više tu. čitam vas, al ne stignem uvijek komentirati... svima mog godišta želim sreću u tom majmunskom projektu nefunkcionalnog sustava.


jeste li primijetili da kad sam napravila blog, stavila sam da mi adresa bude zavjesa.blog.hr. i još je uvijek tako. jeste se ikad zapitali zašto zavjesa? javite mi ak saznate jer ja nisam sigurna.
| 21:20 | Komentari (53) | On/Off | Print | # |


i hate monday
ponedjeljak, 10.01.2011.
izgubila sam volju za pisanjem, čitanjem, biločim.
htjela sam iskoristit praznike najbolje što mogu..
jesam li uspjela?
spavala sam, izlazila sam, spavala sam, išla kod dečka, spavala sam, pogledala cijelu sezonu The secret life of the american teenager, spavala sam, jela sam, spavala sam, pokušala pročitat lektiru, ipak odlučila da neću pročitat nego skinula film rađen po toj knjizi, spavala sam, počela učit za maturu, spavala, nisam niš naučila, spavala... i sad su gotovi praznici.

2 puta sam tokom praznika išla spavati kod njega..
i ta jedina 2 puta kroz cijele praznike nisam imala noćne more.
bilo bi lijepo da me čudovišta prestanu lovit. jednom su me čak i ulovili.
nije mi se sviđalo biti zombi. nekak mi je sve bilo usporeno.

neka cura je sinoć poslala mom dečku poruku tipa da je napaljena i da se nije dugo jebala. on misli da ga to ja zajebavam. al stvarno, nisam ja, spavala sam. ne znam kako se osjećam. u jednom trenutku bi otkinula vrat toj kokoški, u drugom sam skroz mirna i nije me briga, u trećem sam zbunjena i pitam se jel me vara, u četvrtom pak zaboravim.

neću u školu. ne volim je. još danas zadnja 2 sata imam onu napušenu kravetinu iz njemačkog. i pitat će nas sve: was hast du gemacht am zimske praznike. i mi ćemo svi reć schlafen i kad će nas pitat wo smo bili am nova godina reći ćemo zu hause. to je sve što znamo reć. i onda će se ona naljutit i derat na nas iako je ona kriva što ne znamo niš reć.

tolko sam puno se prežderavala i nisam se udebljala. zanimljivo. ne žalim se.

glupa matura i majmun koji je izmisli.

jesam spomenula da ne želim u školu i da se neka kurva nabacuje mom dečku?

hm da.


UPDATE (21:03): nismo imali njemački zadnja 2 sata, pušteni smo:D e i da hahah ona glupača je fulala broj haha nije bilo namijenjeno mom dečku.. i vidla sam cijelu poruku, odvratno nešto.. i bolje joj je.. kokoš:)


odlučila sam vam ostaviti msn jer su mi neki od vas postali stvarno dragi.. samo mi recite kako se zovete kad me budete dodavali:) -audentia@live.com

| 12:16 | Komentari (31) | On/Off | Print | # |


Speaking: Ja & Ja
subota, 25.12.2010.
Draga Ja, ovdje Ja, a Ja najbolje znam što je najbolje za tebe.
Mislim da je vrijeme da se prestaneš podcijenjivati.
Ti si dobra osoba, a takvih nema puno na ovom bijednom svijetu..
I znaš što Ja? Ako možeš biti dobra prema svima možda je vrijeme da takva postaneš i prema sebi.
Prestani se samosažaljevati! Tvoj život je savršen.
Imaš obitelj koja te voli nenadmašivo puno...
Imaš mamu koja se svaki dan toliko odriče za tvoju sreću i kojoj ti značiš sve na svijetu.. Koja je ponosna na tebe šta god ti činila i koja te voli bezobzira na sve. I znaš što? Puno ljudi nema takvu mamu, a tako bi je htjelo imati. Odgojila te puno bolje nego što ikoja druga mama koju znaš odgaja svoje dijete i naučila te puno o životu. Pomogla je izgraditi osobu kakva ti danas jesi. Uvijek te podupirala, borila se za tebe i tvoju sreću.. Imala si najljepše djetinjstvo na svijetu upravo zbog nje. Uz nju je bio i tata koji je volio svoju kćer. Taj tata je za tebe davao i zadnju lipu u novčaniku.. Jer tvoj osmijeh bio mu je uvijek važniji od biločega drugoga na svijetu. On je oduvijek davao, a još uvijek i daje, sve od sebe kako bi osigurao tebi i braci bolju budućnost. A braco.. On u tebi vidi uzora. Sjećaš se koliko puta ti je mama rekla da on tebe voli više nego ti njega? A ti si se pitala zar neko nekoga može voljeti više. Jer ti bi dala život za svog malog bracu.. Koliko bi još ljudi na svijetu to učinilo? A prijatelje si uvijek imala.. Tvoj jedini problem je oduvijek bio što pružaš više nego što možeš dobiti. Ti si uvijek za svoje prijatelje činila više nego što bi oni za tebe... Ali znaš što? To nije baš toliko loše. Jer ona sreća koja se u tebi stvori kada nekome pomogneš...Neprocijenjiva je. A tvoj dečko? Mislim da si zaljubljena. Mislim da si zatelebana gadno. Mislim da je to dečko kojeg voliš... I iako se nekad posvađate, ljutite jedno drugo i nekada povrijedite.. On uvijek ostane tu jer i on voli tebe. Nitko nije rekao da je ljubav lagana.. Ali ljubav nije niti teška. Naime, ona se nalazi u tebi Ja. Ona je oduvijek tu.. Jer ne možeš rasti okružena ljubavlju, ispunjena ljubavlju i misliti da je nema. Nemoj da ti ikad opet padne na pamet da si nevoljena... Jer jesi, voljena si.. I od danas moraš naučiti voljeti sama sebe. Jer ako te svi oko tebe vole, onda očito u tebi postoji nešto što je vrijedno "voljenja". Imaš veliko srce.. U njemu ima mjesta i za tebe, znaš...



nevezano za post: neću više javljati kad napišem novi post.. previše vas je i ne stignem svakome javiti. samo ću odgovarati na komentare koji su ispod prijašnjeg posta i tako svaki put.
| 21:15 | Komentari (44) | On/Off | Print | # |


bring me back to life.
nedjelja, 19.12.2010.
nije me bilo.
bila sam vezana boli za morsko dno.
i bilo je tako teško.
osjećala sam puls i bolio me je.
osjećala sam život.
osjećala sam smrt.
utapala sam se.
i sve dok sam se koprcala, sve dok se nisam opustila, bila sam tamo.
a onda sam izronila

nije me bilo.
bila sam u svijetu koji se zacrnio boli, stresom, patnjom i mržnjom.
i nisam vidjela od tog crnog oblaka bijeli zrak.
i bila sam prožeta tom crninom dokle sam ju udisala...
ali došlo je vrijeme da izdahnem, a izdahnula sam bijelinu.
i sada je grad bijel.

nije me bilo.
moje 7. nebo se rušilo.
oblaci su se pomicali.
nastupila je oluja.
poljupce su zamijenile suze.
i tako je bilo dok nisam spojila oblake.
sada opet mogu hodati po njima bez da propadam.

nije me bilo.
sve dok nisam odlučila da se moram vratiti.
sada sam tu.
| 16:54 | Komentari (20) | On/Off | Print | # |


tell me how am i supposed to breathe with no air?
petak, 03.12.2010.
Tonem.
Već neko vrijeme tonem.
Rukama pokušavam još uvijek dograbiti površinu, ali nešto me vuče prema dole.
Pokušavam slati signale ali nitko ne vidi.
I još uvijek se ne mirim s time i borim, ali svejedno tonem.
Osjećam strah i samoću i nisam dobro.
Bol mi se kao morska trava omotala oko noge i neda mi da isplivam na površinu.
Htjela bi se isključiti i ne biti u ovom moru osjećaja koje me samo vuče prema dole, jer što se ja više borim to me ono više vuče..
Pluća mi se pune vodom i postaje mi teško disati.
Voda je hladna, a sol peče za grlo.
I dalje grabim i tražim ispruženu ruku koja će me izvući na površinu..
Ali druge ruke su prezaokupljene svojim radnjama da bi vidjele da se netko utapa.
Nešto mi govori da se prepustim i potonem, da je dolje mir.
Ali ja se borim... To je ono što uvijek radim.



| 08:58 | Komentari (30) | On/Off | Print | # |


znam samo da ništa ne znam
nedjelja, 28.11.2010.
Skrivam bol pod bijelim pokrivačem.
Nadam se da će nestati kao i on pod suncem.
Usne mi drhte, a obrazi su blijedi.
Tražim istinu.

Voljeti je lako, biti voljen kao da je teže.
Teško mi je pokazati se, a želim biti viđena.
Ne želim da više misli da sam netko tko nisam.
A ne mogu mu pokazati drugačije.
On je stvorio sliku o meni.
Ta slika nije istinita.
Ali stvorena je i sada kao takva ostaje.
Pokušala sam ju podrapati, spaliti.. sve.
Slika ostaje takva kakva je. Nažalost. Ne znam...

Kao domino.. U jednom trenutku je sve savršeno, ali čim jedna zadrhti sve se počne rušiti.

Priznajem bol. Do sad nisam priznavala.
Pokušavala sam biti jaka, stvarno jesam.
Ignorirala sam bol, pravila se da mi ne smeta..
Ali toliko prokleto boli da nekad ne mogu disati. Ne znam.

I mrzim što misli gore o meni nego što jesam.
Zar nebi u ljubavi trebalo biti obrnuto?
Tiješi me što me voli unatoč najgoroj slici mene u svojoj glavi.
Ali možda bi me više volio kad bi vidio da ta slika nije stvarna...
A možda nebi, tko zna. Ne znam.

Zašto svaki put kad pomislim da je sve savršeno ispadne da baš onda nije?
Živim u zabludi.
To je cijena vječitog optimizma...
Uvijek mislim da je sve ljepše nego što zapravo jest.
Valjda mi se više sviđa živjeti u laži, jer je istina prebolna. Ne znam.

I danas ponovno slažem taj prokleti domino ispočetka znajući rizik rušenja. Samo se nekak nadam da ću idući put primijetit prije nego se sve sruši i uspjeti spriječiti. Ne znam.

Pišem razbacane riječi. Možda zato što su mi misli takve. Ne znam.

| 11:20 | Komentari (15) | On/Off | Print | # |


Što napraviti kada ti najbolja prijateljica prohoda s vukodlakom?
subota, 20.11.2010.
UPOZORENJE: nastupaju ispadi! post nije napisan načinom kakvim inače pišem! molim za razumijevanje.

mood: freaked out!
dok čitate slobodno me zamislite kako hodam gore dolje po sobi i izgovaram nervozno ove riječi!

Ona, moja najbolja prijateljica, na koju sam uvijek pazila kao na svoju mlađu seku.. je odlučila ići protiv mojih uputa i spetljati se s najgorim dečkom kojeg sam upoznala u životu. Ja i on smo se upoznali u 7. razredu i od onda se ne podnosimo, dakle već 6 godina. Odvratan je. Znate ono kad nekog ne možete smisliti blizu ikoga koga volite koliko je užasan? Sve i jednu curu s kojom je do sada bio (od kojih su nažalost bile i 2 moje dobre prijateljice) je varao sa strane i to ne s jednom, već minimum 3 cure. Osim toga, tip je takav lažljivac... Čim zine laže... I ne znam niti jednu curu koja je bila sretna što je hodala s njim i čija je veza imala neki normalan kraj.. Uglavnom je završavalo tako da on nju prevari, posvađa sa svima koje voli i onda cura sazna, najčešće prekasno. I kako da ja sad budem sretna što je ona s njim? Kako da budem sretna zbog nje kad znam da će mi za par mjeseci plakati? Kako da budem sretna kad me njene suze bole više nego moje? Zašto je tako naivna.. Zašto ne vidi ono što svi drugi vide? Jesam li ja kriva? Jesam li je previše branila pa se nije naučila braniti sama? Možda sam trebala od početka pustiti ju da radi pogreške i samo liječiti rane, umjesto spriječavati da se dogode. Da, to sam trebala.

Nije bolje spriječiti nego liječiti. Očito je bolje pustiti da se dogodi i onda liječiti.. Možda se onda neće dogoditi ponovno.

Ne smijem se ljutiti. Ne smijem luditi zbog njenog neiskustva jer sam ja kriva što ga nema. Ne smijem se ljutiti na njenu naivnost jer se još nije tolko jako opekla da prestane biti takva. Više joj neću govoriti što da radi, a što ne, jer ako joj ja stalno budem davala upute neće naučiti sama... Ali ne možete zamisliti koliko ju volim i koliko sada plačem zbog nje. Ne mogu vam opisati koliko mi smetaju šape čudovišta na njenom neiskusnom tijelu... A znam da ih ne mogu maknuti ja, nego ih ona sama mora.. Ali kako da to dočekam? Čekam puni mjesec da on pokaže svoje pravo lice.

I znate što? Imam veliku potrebu doći do njega i lupiti ga nogom u jaja. Ali znam da ne smijem i da moram čekati.. I kada do toga dođe, biti ću tu.. I neću reći "rekla sam ti".. Samo ću je zagrliti i nadati se da je naučila lekciju.. Ovaj put bez mene.

Ona niti ne zna koliko ja nju volim i koliko želim sve najbolje za nju.. Ona nema pojma koliko mi znači. Ona ne zna da ne prođe dan da ne mislim na nju. Ona ne zna da je ona meni seka, a ne prijateljica. Ona nema pojma koliko je sad želim zagrlit i ne puštat. Ona ne zna...

| 14:02 | Komentari (40) | On/Off | Print | # |